MBeckett

Teatar apsurda ili sve o meni

10.04.2009.

Moj dedo Ibrahim

Jedini čovjek koji je bio u stanju pojesti drvenu dominu samo da ne izgubi partiju, plakati zato što je zaboravio kupiti ulje, zato što sam došla, zato što idem, zato što sam dobila desetku (iako se uvijek pitao šta ono ja studiram), čovjek koji je pravio najbolji med na svijetu i imao najbolji kivi na terasi, koji je mom ocu (svom sinu) dao 2 iz fizike zato što se na času takmičio sa drugom iz klupe ko sitnije piše, čovjek koji me natjerao da za jednu noć naučim atlas na pamet,  koji je sto puta Selmi rekao "Donesi sir" u roku od pet koraka koliko joj je trebalo do frižidera, čovjek koji je aki rekao da ne stavlja pipun (dinju) u četiri kese kad je stavlja u frižider , jer "i čo'ek smrdi, pa ne nosi četvere gaće", čovjek koji je Harisu poklonio ženski parfem ubjeđujući ga da je after shave, čovjek koji je riješio milijardu križaljki, čovjek koji je umirao od smijeha gledajući Tom&Jerry, koji je slušao radio i gledao TV u isto vrijeme, koji je narandžu zvao PORTOKALA, a olovku LAPIS...
I sve još što ne može stati u jedan post...

Čovjek koji je uvijek sjedio ispred svoje kuće u prelijepom Počitelju sa muholovkom u rukama više neće tu sjediti. Nikada.

09.01.2009.

Čekajući plin...

Pretvorih se u kockicu leda...

03.08.2008.

vazda mimo svijeta:D

Moja tjelesna temperatura je već nekoliko dana od 34 do 35 C... Prvo sam krivila toplomjer, pa drugi... Eh, kad je digitalni potvrdio dijagnozu, bilo je već zabrinjavajuće... I sad provjerim ja zbog čega može biti snižena temperatura. Anoreksija(isključeno, imam sasvim normalnu kilažu i jedem sve što mi se jede) ili sam krava, jer je njima to normalna temperatura. Pa odoh sutra doktoru da provjerim:D
Do tada: muuuuuuuuu:D

09.07.2008.

Princeza na zrnu graška...

Moja mala sestra ima sada skoro deset godina...  Slikovnice su joj uvijek bile zabavnije od igračaka, kasnije dječiji časopisi, pa knjige za djecu, pa za tinejdžere, pa...
To dijete čita sve, ali SVE što joj dođe pod ruku. Jedno vrijeme nisam mogla naći Šekspirove tragedije u polici, a baš su mi trebale, kasnije ih je vratila i rekla da su joj malo dosadne (hm... u psihologiji kažu da su nam dosadne stvari o kojima ništa ne znamo ili o kojima sve znamo... iskreno, ne znam koji je ovo slučaj bio).
Jednom je mojoj prijateljici prepričavala šta čita, pa mi je ona sva zabezeknuta rekla:" Ne bih da te brinem, ali ovo ti dijete čita neki ljubić."
Dakle, literaturu ne bira, čita sve... Osim ako je "dosadno" k'o Šekspir, ali je i njemu dala šansu... Zanimljivo sve skupa... Eh sad... I ona ima neke strahove. Ne znam je li to od previše čitanja, možda i Šekspira, ko će ti ga znati... Ali boji se mraka. Već nekoliko dana uđe meni u sobu i samo je zateknem kako spava na mom krevetu. Sinoć sam legla pored nje i po navici stavila ruku po jastuk. Napipam knjigu. Izvadim je, spustim pored kreveta. Opet stavim ruku pod jastuk... I napipam drugu knjigu... I tu se već ja prepadnem...

P.S. Ovo na slici je ona. Stvarno.

19.06.2008.

before it's too late...

Tražeći knjige za seminarki iz estetike filma, nađoh nekoliko knjiga uredno složenih da ih vratim... Marku. Od sada sve radim na vrijeme. Ništa ne ostavljam za sutra. Moram još to sebi svečano obećati i lijepo negdje zapisati... da ne zaboravim.

16.06.2008.

Marko Kovačević (1954-2008)

Pedantan do bola, nervirao si nas često sa svojim mjerenjem fontova nakon što ti predamo dramu... Perfekcionista koji ništa ne prepušta slučaju. Svaka riječ je bitna, svaku si analizirao... Ljutio si se na Tinu što o svemu raspravlja s tobom. Na mene si se ljutio što spavam na predavanjima i previše pušim... Na Daria što nije donio rad i uspije zakasniti čak i više od tebe...
Odlično si kuhao. I slagao si se sa mnom da je restoran "Nino" u Malisnkoj na Krku najbolji na svijetu. Uvijek si imao mrvice od hrane na sunčanim naočalama koje su ti visile oko vrata i smijao se što ih uvijek primijetim. Smijao si se i kada smo te pitali gdje ti je tvoja kineska vrećica, (...a te tvoje torbice i vrećice i hrpa knjiga koje si nosio svuda sa sobom, uvijek spreman za put)... Nosio si veliki kofer na putovanja i vraćao se sa još većim, punim knjiga, koje si nam ponosno pokazivao... Volio si dobro vino i dobar sir. Kupovao si nam Mozart.  I vozio se na kolicima u Mercatoru, da te se Tina i Asja stide... Volio si Balaševića. Volio si pjevati. Volio si svoju Milenu i bio najsretniji kada je ona tu.
Smijao si se mojim majicama i frizurama... Polio si me litrom bijelog vina kada sam na novoj košulji imala malu fleku od crnog... Uvijek si žurio, i uvijek si kasnio... I krao si voće u Meshu. I svađao se u prodavnicama ako nemaju svjež grejp. Pobjegao si iz bolnice, jer smo mi imali neku glupavu prezentaciju kritika...Hvalio si mi se kako si gledao "Korake" u Beckettovoj režiji i govorio: "Ko o čemu, Melina o Godotu."
Poslao si nam mail: "Drage moje Tina i Melina, ako niste u pozitivnim vibracijama, upadnite u njih hitno!". Kupio si nam plišane kravice nakon premijere "Sakatog Bilija".
Prije četiri godine si mi rekao da ne odustajem nikada. I neću. Da znaš.

Jednom sam te uslikala, tebe i tvoj odraz u ogledalu... Rekla sam ti: "Ovo je, profesore, noćna mora- dupli Marko!", ti si se nasmijao i rekao: "Zanimljiva je slika, pošaljite mi."... Rekla sam da hoću. A nisam. Mislila sam da ima vremena...
Nisi bio noćna mora, bio si naš "tata" Marko. Razmazio si nas. I fališ nam...  Samo mi se učini na tren kako me odnekud gledaš i govoriš mi: "Melina, Melina, dosta s tim cigarama, nećemo tako, zabranit ćemo pušenje na Akademiji..."
I nasmijem ti se. I sada.
R.I.P. dragi naš tata Marko... I, molim te, odmori se bar sada i nemoj tamo negdje gore uvoditi reforme i praviti revolucije... Volimo te.

11.06.2008.

sve što sada imam reći:

All I ever wanted,
All I ever needed
Is here in my arms

:)

02.06.2008.

stručanjak!

Postoji li diploma za prof. zurače/buljače/gledače u prazan papir? Nešto sam razmišljala šta sam u protekle četiri godine faxa najviše radila i šta mi najbolje ide... Baš to.
Potpuno nekreativno,neefikasno, nepraktično, nekoncentrisano, besciljno buljenje u prazan papir. U tome sam, ponosno priznajem, pravi stručnjak.

29.05.2008.

Virtualni život...

Nešto sad gledam ovaj facebook... I skontam da tamo živi neka druga ja... Ta druga ja ima dva virtualna psa crna labradora oba(jedan 3d-woooh), oba su mala i slatka, nisam ih morala kupovati, ne kupujem im hranu, ne usisavam dlake, a oni vedri, čili i nasmijani...  imam jednog miša, kojeg ne hranim i ne brinem se o njemu, ali čemu služe fb friends? Imam sedmero virtualne djece... Nisam ih rađala u mukama, nisam bila trudna i povraćala, sva djeca imaju različite očeve( ili majke) i niko se nije ljutio zbog tih okrutnih prevara... Šestoro su već odrasla i idu u obdanište, jedna je beba(još samo 400 bodova do obdaništa)... Hraniš ih, liječiš, mijenjaš pelene, dojiš itd. sve jednim klikom... Jedna je čak od očeva(jedna, da, složile smo se da je ona tata, a ja mama) neki dan sa mnom raspravljala da su poskupile namirnice za djecu na pijaci, strašno, a ja se njoj žalila kako sam jednom od sinova, Smaji, uplatila put po Evropi, koji je toliko skup da te prsti zabole od klikanja dok ga ne zaradiš, i mo'š mislit', mali Smajo je rekao:"Europe is borring..." (Ne, nema virtualnih batina za bezobraznu djecu).
I tako... Virtualna ja je sretna takva. Kaže.
Ova ja od krvi i mesa treba da piše, da pospremi ormar, da prestane pušiti, da se malo više bavi fizičkim aktivnostima, da operiše tumor, da završi diplomski i položi devet ispita, da jede, da više spava, itd itd... I ništa se ne može riješiti klikom. Pih.

25.05.2008.

pobjede i porazi...

Eh... Neću pisati o Evroviziji i tome kako je sve to ispolitizirano i nema veze sa muzikom i bla bla, to me večeras ne zanima... Hoću samo da kažem da sam iskoristila nervozu suigrača( koje ću podijeliti na dvije skupine: starci i brat,koji su pratili glasanje za Evroviziju i psovali, i A., kojeg je ometao moj dekolte), te ostavila ubjedljivu pobjedu u remiju, što mi se ne događa baš često. Zapravo ne sjećam kad mi se desilo. Tako, dragi moji suigrači, više pažnje drugi put:D


Stariji postovi